Lifestyle

ZLARIN – Borba s plastičnim vjetrenjačama

ZLARIN

Borba s plastičnim vjetrenjačama

Zlarin je jedan od otoka šibenskog arhipelaga te spada u skupinu od svega nekoliko naseljenih otoka u tom dijelu Jadranskog mora. Iako njegova površina iznosi nešto više od 8 km2, mala kvadratura krije mnoštvo posebnosti. Zlarin je poznat kao otok koralja, otok bez automobila, a uskoro će biti poznat i kao prvi hrvatski otok bez jednokratne plastike. 276 stanovnika Zlarina jedva čekaju da ovaj projekt zaživi jer u godini dana u njihovim trgovinama potroši se preko 170.000 jednokratnih plastičnih vrećica. Brojke u svjetskim razmjerima nikoga ne ostavljaju ravnodušnim: jeste li znali da svake godine 8 milijuna tona plastike završi u svjetskim morima? Slikovito, svake minute jedan kamion pun plastike završi u moru. Plastika čini između 60 i 90% onečišćenja mora, a procjenjuje se da će do 2050. u moru biti više plastičnih masa nego riba, čak i u našem Jadranskom moru. Problem je to koji je inspirirao i potaknuo tim Ane Elizabete Robb, koji je pobijedivši na Adriatic Plastic Challengeu, uz podršku Volva, krenuo u ambiciozni projekt: Zlarin – prvi hrvatski otok bez jednokratne plastike.

Kako je došlo do ideje za razvoj ovog projekta?
U Francuskoj sam već nekoliko godina angažirana ne samo oko smanjivanja plastike u svakodnevnom životu, već općenito oko promoviranja permakulturnog pristupa životu. Takav pristup omogućava održivost, poštovanje i povezanost sa Zemljom. Većina ljudi više niti ne primjećuje ogromne količine bespotrebne plastike koja nas okružuje. Toliko smo se navikli da svi naši prehrambeni, higijenski i ostali proizvodi dolaze zapakirani u plastiku, da sve te silne vrećice, paketiće, kutije i boce ni ne doživljavamo kao plastiku za jednokratnu upotrebu. Situacija u Zlarinu me već dugo mučila te je, radi nedostatka reciklažnog dvorišta, bilo još važnije smanjiti na minimum potrošnju plastike. Prilika za malo veću akciju ukazala se ljetos, povodom prikazivanja filma Plastic Ocean (za koji sam kupila prava na godinu dana, u sklopu moje udruge La Révolution Albatros) te koncerta Andreje, Rundeka i Ftičeka na kojem smo imali CupUp čase (umjesto plastičnih jednokratnih). Publika se na oba događaja pokazala vrlo zainteresirana za probleme plastičnog otpada te sam iskoristila priliku da predstavim gospođi Katarini Gregov (direktorici TZ-a) i Antoniu Biberici (predsjedniku mjesnog odbora) APC i osmislim idejni projekt za Zlarin. Priču je zaokružilo okupljanje tima koji čine Ivana Kordić, Nataša Kandijas i Jelena Radošević, koje su doprinijele pobjedi na APC-u.

Kako je lokalno stanovništvo prihvatilo vašu inicijativu? Koliko su uključeni u rad na projektu?
Lokalno stanovništvo je pokazalo veliki entuzijazam za projekt, pogotovo trgovci, ugostitelji i Turistička zajednica, koji su nam najvažniji partneri u ovom projektu. Od početka su nas podržali i shvatili koliko je bitno smanjiti proizvodnju otpada. Svi zajedno biramo, na temelju naših prijedloga, alternativna rješenja te vizualni identitet projekta. Za stanovništvo smo predvidjeli različite radionice (život s manje otpada, kompostiranje, prirodna kozmetika...), za koje se nadamo da će biti popularne i posjećene.

Ponekad se čini da je borba protiv zagađenja nalikuje na borbu s vjetrenjačama. Odakle crpiš motivaciju?
Velika motivacija su mi znanstvenici kao James Hansen ili dr. Sylvia Earle koji se desetljećima bore s vjetrenjačama i ne posustaju, bez obzira na sve, te stotine tisuća ljudi i aktivista diljem svijeta koji se danonoćno bore za očuvanje okoliša i svih Zemljana. Nažalost, često me deprimiraju svakodnevne vijesti o katastrofalnim klimatskim promjenama, masovnom gubitku bioraznolikosti, deforestaciji i podivljalom konzumerizmu, a u takvim trenucima su mi najveća podrška moj muž i djeca koji me uvijek uspiju nasmijati i razvedriti. „Baterije“ punim čestim šetnjama šumom i općenito boravkom u prirodi i vrtlarenjem.

Što te najviše veseli u radu?
Najviše me vesele konkretne promjene koje vidim oko sebe, počevši od vlastite obitelji, prijatelja i poznanika, pa do škole, zajednice i šire. Često primam poruke, mailove ili fotografije ljudi koji su, inspirirani primjerom mene i moje obitelji, bitno smanjili svoji plastični otisak, promijenili životne navike, počeli sudjelovati u akcijama čišćenja plaža ili šuma. Vrlo sam sretna i ponosna da moja obitelj - muž, djeca i roditelji te svi moji prijatelji uspješno dalje prenose poruku o smanjivanju plastičnog (i drugog) otpada te time utječu na sve veći broj ljudi. Ponosna sam i na promjene koje sam uspjela uvesti u našu školu koja ima gotovo 1.000 učenika i u kojoj smo do nedavno trošili velike količine jednokratne plastike i plastičnih boca, a sada u svakom trenutku tražimo alternativna rješenja, ne samo za jednokratnu plastiku već općenito za smanjivanje otpada te dizanje svijesti o problemima s kojima se čovječanstvo danas suočava.

Pričaj nam malo o Zlarinu. Po čemu je za tebe poseban otočki život?
Otok Zlarin je za mene poseban jer je to jedino mjesto na svijetu gdje vrijeme zaista teče sporije. Na Zlarinu uvijek zaboravim koji je dan u tjednu, a vrijeme mjerim prema tome kada vidim da stiže brod Tijat (ili Lara). Uz Zlarin vežem pozitivan osjećaj izoliranosti, udaljenosti od gradske vreve, buke i užurbanosti te ponajviše osjećaj slobode, koji je vezan uz činjenicu da na otoku nema automobila.

Kakav je bio Zlarin koji pamtiš iz djetinjstva? Koliko se promijenio?
Zlarin koji pamtim iz djetinjstva je bezbrižan i jednostavan. Bicikli, kupanje, sladoled, društvene igre, obitelj – asocijacije iz djetinjstva jednake su i danas, ne samo za mene već i za moju djecu. To je znak da se ono najbitnije, smisao koji nas sve veže uz Zlarin, nije promijenio. Zlarin je i dalje naša oaza i tim više mi je zadnjih godina sveprisutna plastika postala nepodnošljiva ružna mrlja.

Navedeno potvrđuje i Katarina Gregov, direktorica Turističke zajednice Zlarina, i zaključuje: „Ponosni smo i sretni što smo prvi hrvatski otok koji je rekao “ne plastici” i što zajedno djelujemo na smanjenje utjecaja plastike na našu okolinu, na naš otok.“